|
 Iz kafanskog arhiva
Navršilo se pedeset godina od kada je Živan Stamenčić u Podunavcima otvorio kafanu. Mnogi od nas u nju su ušli kao šegrti, a već odavno su diplomirani kafanci.
„Dobro došli na 18.262. veče u kafani Kod Živana“ - tim rečima započela je proslava pedesetogodišnjice najdugovečnije kafane u ovim krajevima, restorana koji je pre pola veka osnovao Živan Stamenčić u Podunavcima. Računajući prestupne godine, toliko puta su vrata ove kafane otvarana na radost gostiju koji su u nju počeli da dolaze kao mladići a sada uz kiselu vodu, u istom prostoru, posmatraju svoje unuke. Najdugovečnija kafana na ovim prostorima, u svom poluvekovnom trajanju, ispunila je svoju misiju – mnogi od nas ušili su u nju kao poletarci, a već odavno su kafanski veterani.
Od 8. marta davne 1959. godine podijum ove kafane nikada nije bio bez
kvalitetne muzike. Mnogi su za ovih pedeset godina prodefilovali kroz
nju, ostavljajući neizbrisiv trag, ne samo ovde, već i u srpskoj
estradi. Lepa Lukić, Ana Bekuta, Vesna Zmijanac, Nada Topčagić, Azemina
Grbić, Snežana Đurišić, Beba Selimović... Pa Miša Mijatović, Slavko
Banjac, Sveta Tomić Kauboj, Kocka, Vrnda, Mikica...
Sedamdesete godine prošlog veka, sada se to često potencira, bile su
godine blagostanja. Broz nikad življi, krediti na sve strane, svega u
izobilju, išlo se svake godine na more, u proleće i jesen u Trst, svake
večeri u kafanu. Kafana se zvala Sutjeska, a išlo se Kod Živana. Nosile
su se zvonarice i duga kosa, rokenrol je zauzimao ozbiljne pozicije...
A, onda su rokeri, baš takvi, čupavi i u širokim farmerkama, došli
sredinom sedamdesetih u ovu kafanu. Da sviraju. I sada će gazda Živan
reći da su šezdesete i sedamdesete godine prošlog veka bile najbolje za
posao u kafani: „Ko ne sedne za sto do šest sati, bolje da posle toga i
ne dolazi“. Nije ni čudo što su poznati ovdašnji rokeri završili Kod
Živana. Valjalo je živeti od nečega. Možda i nije samo šala rečenica
poznatog kraljevačkog rokera Joce iz grupe Jež, koji je na pitanje:
„Šta radiš?“ odgovorio gazda Živanu: „I sad trošim pare koje sam
zaradio kod tebe“. A svirao je pre trideset godina.
 Živan Stamenčić Ali, na samom početku osamdesetih godina prošlog veka desilo se
nešto nemoguće. Voljeni Maršal nas je napustio. Kada smo se, posle
nekoliko meseci, uverili da je to njegova konačna odluka i da mu
povratka nema, počeli samo da se navikavamo na kolektivno predsedištvo,
na nestašice kafe, deterdženta, na vožnju par – nepar... Ređe smo
putovali u Trst, krediti nisu bili tako povoljni, Slovenci više nisu
hteli da trče za štafetom. Para je bilo manje, ali su kafane i dalje
bile pune. Ovaj restoran i dalje je nosio ime Sutjeska, ali su svi,
naravno, išli Kod Živana.
Od početka rada ove kafane, pa i tih osamdesetih godina prošlog
veka, carevao je u njoj Mile. Niko mu nije znao prezime. Bio je
jedostavno Mile konobar. O njemu su, ovim krajem, kružile legende, koje
su bile slične onima o mitskom gitaristi Točku. Kao što je Majstor
mogao da psuje na gitari, tako je i Mile, po tim pričama, mogao sam da
posluži punu kafanu, pritom da ne zapisuje porudžbine i da svi dobiju
ono što su naručili najbrže moguće. Kao i sve priče, ni ova nije daleko
od istine. Počeo je kod Živana, tu je i penziju sačekao.
Ne sećam se da li je Mile služio na Zoranovoj svadbi, koja se desila
upravo tih osamdesetih godina. Snežana je došla u kuću Stamenčića,
Zoran je preuzimao posao, Gordana i Živan su se spremali za penziju i
unučiće. Kafana se i dalje zvala Sutjeska, a svi su išli Kod Živana.
Zvezda je postala prvak sveta početkom devedesetih u Bariju. Živan
nije baš bio zadovoljan učinkom podunavačkog Reala, još jedne njegove
velike ljubavi. SFRJ se raspala, Titove slike su skinute sa zidova. Na
njihovo mesto došle su neke druge fotografije. Para uopšte nismo imali,
na Trst nismo ni pomišljali, ali su kafane bile pune. Kafanski stolovi
postali su ostrašćene političke pričaonice. Retke su bile prave
kafanske oaze, ventili gde bi se uz piće i muziku zaboravilo na sivu
stvarnost koja nas je okruživala.
Jedna od njih bila je i kafana, koja se još uvek zvala Sutjeska, ali
su svi išli Kod Živana. Tih godina postala je oaza mladih, za koje je,
shodno imperativu trenutka, upriličena i diskoteka.
U našoj priči o ovoj kafani, o pedeset godina Kod Živana, šou,
pretežno onaj politički nastavio se i u novom milenijumu. Ali, to nas,
naravno, ne zanima. Doduše, marku je zamenio evro, Slobu - Voja, Trst -
Istambul, jagodinsko - hajneken, pljeskavicu – fast fud, gradsku kafanu
– fensi kafić... Nominalno, promenio se i gazda ove kafane, Sutjeska je
stavljena ad acta, sada i zvanično idemo u kafanu Kod Živana. Koju drži
Zoran. Pristiže i mlađani, diplomirani Vladimir, koji će, takođe,
držati restoran Kod Živana. Bar još pedeset godina. Jer, i on je osetio
boju noći. A, posle toga, spasa nema.
FAKTOGRAFIJA
- Živan je počeo kao krojač, talentovani šnajder, posebno za
venčanice. Krojačka radnja nalazila se preko puta sadašnje kafane u
Podunavcima.
- Godine 1958. otvara ugostitreljski objekat i ulazi u posao koji će
obeležiti koliko njegov, toliko i život njegove porodice. Jednom će
reći: „Da mi je neko pričao da ću biti kafedžija ovako dugo, ne bih mu
verovao. Ja kafanu nisam voleo“
- U nekadašnju zadružnu birtiju, koja je bila njegova prva kafana,
uveo je novine: pečenje i natur šnicle, što je bilo čudo prve vrste.
Pivo se tada nije služilo. Nekoliko godina kasnije sazidao je objekat u
kome se kafana i danas nalazi.
- Dugo se, do pre petnaestak godina, kafana zvala Sutjeska. Sada se
firma i zvanično zove Kod Živana i pored kafane ima i supermarket,
menjačnicu i brzu hranu.
- Od kada je otvorio kafanu, Živan nije konzumirao ni kap alkohola. Dugo je pio samo sok od maline.
- Velika Živanova strast je i fudbal. Ostaće upamćeno da je 1966.
godine osnovao i godinama finansirao fudbalski klub zvučnog imena Real,
koji je Podunavce inagurisao u prvo „špansko selo“ u Srbiji.
- Kao predsednik MZ Podunavci u dva mandata (a i sada je to)
organizovao je razne akcije za boljitak života u selu kroz formiranje
institucija i izgradnju objekata za njihovo funkcionisanje, tako da
Podunavci danas imaju medicinsku i zubarsku ambulantu, poštu, policiju,
Dom kulture.
- Kao predsednik MZ doveo je Podunavce 1983. godine do pobednika akcije Susreti sela i titule najboljeg sela u Srbiji.
- Njegovu misiju nastavio je sin Zoran, a dedinim stopama, kao diplomirani menadžer, poći će i unuk Vladimir.
Milan Nikodijević
|