Nemate nalog?
Boja noći PDF Štampaj E-pošta

Image
Iz kafanskog arhiva
Navršilo se pedeset godina od kada je Živan Stamenčić u Podunavcima otvorio kafanu. Mnogi od nas u nju su ušli kao šegrti, a već odavno su diplomirani kafanci.

„Dobro došli na 18.262. veče u kafani Kod Živana“ - tim rečima započela je proslava pedesetogodišnjice najdugovečnije kafane u ovim krajevima, restorana koji je pre pola veka osnovao Živan Stamenčić u Podunavcima. Računajući prestupne godine, toliko puta su vrata ove kafane otvarana na radost gostiju koji su u nju počeli da dolaze kao mladići a sada uz kiselu vodu, u istom prostoru, posmatraju svoje unuke. Najdugovečnija kafana na ovim prostorima, u svom poluvekovnom trajanju, ispunila je svoju misiju – mnogi od nas ušili su u nju kao poletarci, a već odavno su kafanski veterani.

Od 8. marta davne 1959. godine podijum ove kafane nikada nije bio bez kvalitetne muzike. Mnogi su za ovih pedeset godina prodefilovali kroz nju, ostavljajući neizbrisiv trag, ne samo ovde, već i u srpskoj estradi. Lepa Lukić, Ana Bekuta, Vesna Zmijanac, Nada Topčagić, Azemina Grbić, Snežana Đurišić, Beba Selimović... Pa Miša Mijatović, Slavko Banjac, Sveta Tomić Kauboj, Kocka, Vrnda, Mikica...

Sedamdesete godine prošlog veka, sada se to često potencira, bile su godine blagostanja. Broz nikad življi, krediti na sve strane, svega u izobilju, išlo se svake godine na more, u proleće i jesen u Trst, svake večeri u kafanu. Kafana se zvala Sutjeska, a išlo se Kod Živana. Nosile su se zvonarice i duga kosa, rokenrol je zauzimao ozbiljne pozicije... A, onda su rokeri, baš takvi, čupavi i u širokim farmerkama, došli sredinom sedamdesetih u ovu kafanu. Da sviraju. I sada će gazda Živan reći da su šezdesete i sedamdesete godine prošlog veka bile najbolje za posao u kafani: „Ko ne sedne za sto do šest sati, bolje da posle toga i ne dolazi“. Nije ni čudo što su poznati ovdašnji rokeri završili Kod Živana. Valjalo je živeti od nečega. Možda i nije samo šala rečenica poznatog kraljevačkog rokera Joce iz grupe Jež, koji je na pitanje: „Šta radiš?“ odgovorio gazda Živanu: „I sad trošim pare koje sam zaradio kod tebe“. A svirao je pre trideset godina.

Image
Živan Stamenčić
Ali, na samom početku osamdesetih godina prošlog veka desilo se nešto nemoguće. Voljeni Maršal nas je napustio. Kada smo se, posle nekoliko meseci, uverili da je to njegova konačna odluka i da mu povratka nema, počeli samo da se navikavamo na kolektivno predsedištvo, na nestašice kafe, deterdženta, na vožnju par – nepar... Ređe smo putovali u Trst, krediti nisu bili tako povoljni, Slovenci više nisu hteli da trče za štafetom. Para je bilo manje, ali su kafane i dalje bile pune. Ovaj restoran i dalje je nosio ime Sutjeska, ali su svi, naravno, išli Kod Živana.

Od početka rada ove kafane, pa i tih osamdesetih godina prošlog veka, carevao je u njoj Mile. Niko mu nije znao prezime. Bio je jedostavno Mile konobar. O njemu su, ovim krajem, kružile legende, koje su bile slične onima o mitskom gitaristi Točku. Kao što je Majstor mogao da psuje na gitari, tako je i Mile, po tim pričama, mogao sam da posluži punu kafanu, pritom da ne zapisuje porudžbine i da svi dobiju ono što su naručili najbrže moguće. Kao i sve priče, ni ova nije daleko od istine. Počeo je kod Živana, tu je i penziju sačekao.

Ne sećam se da li je Mile služio na Zoranovoj svadbi, koja se desila upravo tih osamdesetih godina. Snežana je došla u kuću Stamenčića, Zoran je preuzimao posao, Gordana i Živan su se spremali za penziju i unučiće. Kafana se i dalje zvala Sutjeska, a svi su išli Kod Živana.

Zvezda je postala prvak sveta početkom devedesetih u Bariju. Živan nije baš bio zadovoljan učinkom podunavačkog Reala, još jedne njegove velike ljubavi. SFRJ se raspala, Titove slike su skinute sa zidova. Na njihovo mesto došle su neke druge fotografije. Para uopšte nismo imali, na Trst nismo ni pomišljali, ali su kafane bile pune. Kafanski stolovi postali su ostrašćene političke pričaonice. Retke su bile prave kafanske oaze, ventili gde bi se uz piće i muziku zaboravilo na sivu stvarnost koja nas je okruživala.

Jedna od njih bila je i kafana, koja se još uvek zvala Sutjeska, ali su svi išli Kod Živana. Tih godina postala je oaza mladih, za koje je, shodno imperativu trenutka, upriličena i diskoteka.

U našoj priči o ovoj kafani, o pedeset godina Kod Živana, šou, pretežno onaj politički nastavio se i u novom milenijumu. Ali, to nas, naravno, ne zanima. Doduše, marku je zamenio evro, Slobu - Voja, Trst - Istambul, jagodinsko - hajneken, pljeskavicu – fast fud, gradsku kafanu – fensi kafić... Nominalno, promenio se i gazda ove kafane, Sutjeska je stavljena ad acta, sada i zvanično idemo u kafanu Kod Živana. Koju drži Zoran. Pristiže i mlađani, diplomirani Vladimir, koji će, takođe, držati restoran Kod Živana. Bar još pedeset godina. Jer, i on je osetio boju noći. A, posle toga, spasa nema.

FAKTOGRAFIJA

- Živan je počeo kao krojač, talentovani šnajder, posebno za venčanice. Krojačka radnja nalazila se preko puta sadašnje kafane u Podunavcima.
- Godine 1958. otvara ugostitreljski objekat i ulazi u posao koji će obeležiti koliko njegov, toliko i život njegove porodice. Jednom će reći: „Da mi je neko pričao da ću biti kafedžija ovako dugo, ne bih mu verovao. Ja kafanu nisam voleo“
- U nekadašnju zadružnu birtiju, koja je bila njegova prva kafana, uveo je novine: pečenje i natur šnicle, što je bilo čudo prve vrste. Pivo se tada nije služilo. Nekoliko godina kasnije sazidao je objekat u kome se kafana i danas nalazi.
- Dugo se, do pre petnaestak godina, kafana zvala Sutjeska. Sada se firma i zvanično zove Kod Živana i pored kafane ima i supermarket, menjačnicu i brzu hranu.
- Od kada je otvorio kafanu, Živan nije konzumirao ni kap alkohola. Dugo je pio samo sok od maline.
- Velika Živanova strast je i fudbal. Ostaće upamćeno da je 1966. godine osnovao i godinama finansirao fudbalski klub zvučnog imena Real, koji je Podunavce inagurisao u prvo „špansko selo“ u Srbiji.
- Kao predsednik MZ Podunavci u dva mandata (a i sada je to) organizovao je razne akcije za boljitak života u selu kroz formiranje institucija i izgradnju objekata za njihovo funkcionisanje, tako da Podunavci danas imaju medicinsku i zubarsku ambulantu, poštu, policiju, Dom kulture.
- Kao predsednik MZ doveo je Podunavce 1983. godine do pobednika akcije Susreti sela i titule najboljeg sela u Srbiji.
- Njegovu misiju nastavio je sin Zoran, a dedinim stopama, kao diplomirani menadžer, poći će i unuk Vladimir.

Milan Nikodijević

 
< Prethodno   Sledeće >

Google oglasi

Meni - ostalo

Administrator

Sindikacija

RocketTheme Joomla Templates